RIJALITI KAO SRPSKI USUD

RIJALITI KAO SRPSKI USUD

Slobodan Simić je naš vrhunski satiričar, aforističar čije knjige pružaju dubok uvid u fenomenologiju, oblike, istoriju i razloge našeg sveopšteg propadanja, ekonomskog, civilizacijskog, kulturnog i duhovnog. Od ranih knjiga aforizama iz devedesetih 20. veka (Najcrnje je crveno, Ratni profiter), preko Vozi, Miško (2007), do ove najnovije, Rijaliti šou (Alma, Beograd, 2018) on nemilosrdno razotkriva socijalnu patologiju i izopačenost društva, institucija i vladajućih struktura, kao i onu mračnu, grotesknu, ali potresno istinitu stranu savremene istorije Srbije. Naslov nove knjige je sjajno izabran jer je rijaliti program postao simbol besramnog stanja u Srbiji, paradigma duhovnog i moralnog sunovrata.

Njegova beskompromisna, ubojita satira koja precizno, nepogrešivo pogađa u samo neuralgično središte, predstavlja otrežnjujuće sredstvo, koje raspršuje iluzije i razgoni maglu, kako bi se što jasnije sagledala naša nevesela, nakazna stvarnost. Ona je zvono za uzbunu, koje služi za buđenje uspavane i korumpirane svesti hipnotisanih podanika.

U oštrini i razornosti bespoštedne kritike Slobodan Simić je bez premca u našoj satiri. Njegovo oštro oko gde god se zagleda, u bilo koji segment društva, u koju god važnu društvenu instituciju neizbežno vidi trulež, raspadanje, korupciju, glupost … A to što vidi Simić nemilosrdno žigoše i ismeva.

Evo, pre svega, kako vidi naše vajne sudije i pravosudni sistem, koji bi trebalo da zastupaju i neguju pravdu kao osnovnu vrednost:

Pravda je slepa.

Zato sudiji ponesite nešto opipljivo.

*

Dugo i uzalud smo tražili pravdu.

Vreme je da je proglasimo mrtvom (s.97).

Ili uzmimo, što kažu, “stub demokratije” – medije (čitaj, tabloide):

Psi laju, vetar nosi,

mediji objavljuju (s.14).

*

Žute novine zavijaju u crno (s.51)

Dakle, sa samo dve (ali kakve!) sažete rečenice, Simić je napravio obuhvatnu i prodornu analizu katastrofalnog stanja u našim medijima (štampa, televizija, internet), koja više, jasnije i dublje ukazuje na suštinu problema nego čitave obimne studije eksperata.

Ništa nije bolje stanje ni u domenu politiku i političare:

Ne samo da mrtvi glasaju,

Nego redovno pobeđuje njihova politika (s.42).

*

Lako je prepoznati zavisnike od vlasti.

Ne leče se (s.44).

*

Trebaju nam političari sa vizijama.

A ne sa hulucinacijama! (s. 9)

*

A kad su u koaliciju ušli niko i ništa

Postali su sve i svja (s.45).

U novoj Simićevoj knjizi ne samo da dominira, nego i kulminira mračna, tamna slika naše političke, društvene i moralne stvarnosti. Proces raspadanje svih socijalnih veza, uređenog života, sistema vrednosti daleko je odmakao.

Poručujemo svima koji dolaze u Srbiju da prave haos.

Dolazite na gotovo! (s. 22).

 

Simićevi aforizmi, i to neki od najboljih, nabijeni su razornim crnim humorom, cinizmom i nemilosrdnim sarkazmom.

Nema mesta u duševnim bolnicama.

Sreća je da još primaju u rijaliti programe (s.9).

*

– Život je kratak.

Zato treba samo malo da se strpite, i biće vam

bolje (s.23).

A apokalipsa je već tu, neumitno stiže. Za našu propast nisu krivi samo drugi, samo spoljni činioci, moćne svetske sile, istorija, geografija … Za svoju propast u velikoj meri smo i sami odgovorni. Najdublji koren zle sudbine Srbije i srpskog naroda otkriva se u našem mentalitetu, i još dublje, u nekom gotovo nepopravljivom, kobnom metafizičkom defektu u karakteru. Čine se da iza svih napora da se uzdignemo, da budemo racionalni, prosvećeni, noramalni, deluje neka autodestruktivna snaga, koja vuče nadole, u propast, u smrt.

Crnina – srpska narodna nošnja (s.63).

*

Himnu više nećemo menjati.

Samo će je izvoditi narikače (s. 69).

Često nam se učini kao da neka nadmoćna zla, demonska sila upravlja nama i da je zauvek i neopozivo zapečatila sudbinu Srbiji i srpskom narodu.

Sve što krene po zlu,

Sa nama putuje (122).

*

Kad su se venčavali jad i beda,

Srbija je uhvatila bidermajer (s.138).

 

Građanin Srbije, kada zabije glavu u pesak, i pored svega stravičnog što ga okružuje i što mu radi o glavi, može živeti u prijatnim iluzijama, predati se zavodljivim obećanjima i nadati se boljitku za godinu, dve, pet, deset … Ali u tako beznadežno rđavoj, zloćudnoj stvarnosti biti optimista znači biti pokvaren, licemeran ili, pak, krajnje naivan, glup, tačnije – lud. Simić surovo i savršeno jasno, sarkastično iskazuje tu istinu:

Nada nam uopšte nije umrla.

Eno je dole, na psihijatriji (s. 11).

*

– Ja sam optimista.

A zašto ste vi hospitalizovani? (s. 15)

 

Upravo kao odgovor na ovaj površni, jevtini optimizam (“biće bolje”, “treba se nadati”), nastaju ovi gorki, cinični i prosvetljujući Simićevi aforizmi. Njegovi aforizmi, i to neki od najboljih, nabijeni su razornim crnim humorom i nemilosrdnim sarkazmom.

Nema mesta u duševnim bolnicama.

Sreća je da još primaju u rijaliti programe (s.9).

*

– Život je kratak.

Zato treba samo malo da se strpite, i biće vam

bolje (s.23).

 

Ali negde duboko, u pozadini ovih Simićevih ciničnih, surovo istinitih aforizmima naslućuju se tuga i očaj, a ironija i crni humor prikrivaju bol i beznađe nemoćnog pobunjenog pojedinca.

Najnovija knjiga Slobodana Simića Rijaliti šou predstavlja izuzetan književni događaj, ona je prava poslastica za sve ljubitelje oštre društvene i političke satire. Sa njom se on još jednom potvrdio kao veliki znalac naše sumorne društvene zbilje i vrhunski aforističar, koga ne napušta inspiracija i umetnička imaginacija, čiji su aforizmi lucidni, inteligentni i književno-jezički savršeno uobličeni.

Žarko Trebješanin

Comments are closed.

Copyright © 2018. Žarko Trebješanin. All right reserved